Deutsche Welle: U 2026. ekstremna desnica nastavlja rasti u Hrvatskoj

Hrvatska ekstremna desnica doživjela je u proteklih nekoliko mjeseci iznenadni značajan uzlet, a visoki intenzitet njezine aktivacije predviđa se i za narednu 2026. godinu. Pod uzletom podrazumijevamo ponajprije vidno omasovljenje i sve veću prisutnost u javnom životu, uz isticanje raznih kritičnih zahtjeva, ali i simptomatičnu novu bliskost s vrhom vladajućeg HDZ-a. Ranije, u pojedinim fazama, ta stranka znala se odmicati s izrazito desničarskih pozicija k desnom centru, makar naoko. Tako je bilo i niz godina prije sadašnjeg zbližavanja, a najviše će o tome ovisiti i razvoj situacije dogodine.

No da prije svega podsjetimo na razvoj zbivanja u 2025. godini, u osnovnim crtama, piše Deutsche Welle. Uoči samog ljeta u Zagrebu je održan megakoncert desničarske estradne zvijezde Marka Perkovića Thompsona, kantautora s više zabrana nastupa po zapadu Europe, a zbog političkih mu stavova. Zagrebački koncert postigao je određeni tip mobilizacijskog efekta koji će zatim ponajviše djelovati u mjesecu studenom. Hrvatska se tada inače suočava s najvećim brojem komemoracija vezanih uz Domovinski rat koji je završio prije 30 godina. No u protekloj godini to je izgledalo puno više kao obračun s preostalim Srbima u Hrvatskoj i, mjestimično, s novopridošlom pojavom – stranim radnicima iz Azije.

Osiguravanje nesigurnosti

Udruženi nogometni navijači-ultrasi i dio predstavnika hrvatskih ratnih veterana tako su u više navrata u studenom zaustavljali ili pokušavali zaustaviti kulturne i sportske događaje koje organiziraju srpske udruge u sklopu svojih redovnih programa, ili neke u kojima su Srbi samo sudjelovali. Zbivalo se to sve od Splita i Rijeke do Zagreba i Vukovara. Vlada premijera Andreja Plenkovića nastojala je donekle suzbiti te nasrtaje koji su se odvijali pod maskama i uz uzvikivanje ustaškog pokliča „Za dom – spremni!“. No Plenković je bio na generalnoj probi za Thompsonov koncert, odobravajući upotrebu tog pozdrava u okviru jedne pjesme.

Štoviše, legalizacija pozdrava hrvatskih fašista iz Drugog svjetskog rata leži u temeljima sadašnje eskalacije ekstremnog desničarenja u RH. S obzirom na njegovu upotrebu među pripadnicima jedne paravojno-braniteljske grupe u Domovinskom ratu, naknadno mu je i službeno odobren djelomični legitimitet. To je nazvano „dvostruke konotacije", ali one su se potom (ne)očekivano izmaknule kontroli. Nije pomogla premijerova izjava da ljevica to provocira i izmišlja profašistička strujanja, naprotiv. Pokušaj vlasti da se dodvori najširoj desnici završio je prelijevanjem procesa izvan tobože zacrtanih novih ograničenja, a nastavak toga predviđa se i za sljedeću godinu.

Politički analitičar Jaroslav Pecnik tako je u više medija prozivao premijerovu gestu podrške bardu nacionalne ekstremne desnice, te odmah za pristajanje uz to prozvao i kalkulantski SDP. Također, podcrtao je činjenicu da desničarima podilazi i predsjednik RH Zoran Milanović koji je potekao iz SDP-a i bio mu na čelu. Politička aktivistkinja Vesna Teršelič pozdravila je pak masovno policijsko osiguranje srpskih okupljanja koje desničari žele spriječiti, ali i upozorila da to nipošto nije rješenje, ili će se pritisak nastaviti i dogodine. „Nećemo prihvatiti 'osiguravanje' kao zamjenu za vladavinu prava, već tražimo odgovornost i djelovanje sada“, rekla je ona.

Udar i na prostor

Mimo nereagiranja SDP-a kao najveće opozicijske stranke, otpor desničarenju bilježi se jedino po građansko-aktivističkim krugovima i djelovanju kakvo je bilo ono s nedavnim protestnim marševima antifašista u Zagrebu, Puli, Rijeci i Zadru. Često se u hrvatskoj javnosti procjenjuje da to ipak neće biti dovoljno. Za potpunije suprostavljanje bio bi prema tome nužan i veći angažman povodom neke konkretne politike. Od takvih je na vidiku samo nedavno sveopozicijsko protivljenje zakonskom HDZ-ovu građevinsko-klijentelističkom udaru na prostor.

No podsjetio je Pecnik i na podršku Crkve desnici. Najuži vrh Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj ponaša se danas „ekstremnije nego u doba Franje Tuđmana, dok sad mogu i prednjačiti u odnosu na Plenkovića“, kao što je taj analitičar rekao za DW prije nekoliko tjedana. S druge strane, politički komentator Žarko Puhovski u crkvenoj poziciji vidi svojevrsni – gubitak pozicije. On tvrdi da se Thompsona prikazuje kao „evanđelista koji prenosi poruku“, dok Crkva to podržava, ali „blaženo nesposobna“ da shvati da je on ustvari „preuzeo njenu funkciju". Tako je i ovih dana, dok Thompson sa bine poziva na rušenje zagrebačkog gradonačelnika. U takvoj upornoj nesposobnosti Puhovski vidi jedno od uporišta mogućnosti nastavljanja sličnog procesa i dogodine.

Crkva opet uz falangiste

Ipak, određena previranja u Crkvi oko tog pitanja svejedno izbijaju na površinu, npr. indirektna polemika između dvojice nadbiskupa – riječkog Mate Uzinića i zagrebačkog Dražena Kutleše. Uzinić je kritičan prema desničarskim ispadima i ulozi Crkve u tome, a Kutleša je sklon i Thompsonu i muškim moliteljima koji se jednom mjesečno kolektivno okupljaju na središnjem trgu u Zagrebu radi tzv. nebeskog zagovora ženskog ćudoređa. No predsjednik Hrvatske biskupske konferencije ipak je Kutleša, ne Uzinić koji je u tom društvu očiti marginalac. Ovo je neophodno istaknuti zbog izuzetne uloge Crkve u postupcima i položaju hrvatske krajnje desnice.

Tu dinamiku i ogled na općoj hrvatskoj političkoj sceni, naime, presudno određuju četiri unutarnja faktora. Prvi se tiče odnosa u vladajućoj koaliciji, kao i interno u HDZ-u, a koji se od posljednjih parlamentarnih izbora u RH kreću u prilog desnim skretanjima umjesto djelomično centrističkih kakva su ranije odgovarala Plenkoviću. Drugi se moment tiče ekonomske i općesigurnosne situacije u zemlji, te odgovornosti aktualne vlasti za to. Ekonomsko stanje nipošto nije dobro, iako se premijer trudi uvjeriti javnost u suprotno, pogonjen spašenom proteklom turističkom sezonom i novcem iz EU-fondova.

Na trećemu mjestu je opisani utjecaj Crkve u RH kao čuvara nacionalnih vrijednosti, a ne primarno vjerskih, čemu se ovih dana suprostavio i papa Lav XIV. Četvrto se odnosi na predstavnike službenih ratnoveteranskih udruženja, inače u direktnoj vezi s HDZ-om. No oni prema akcijskoj potrebi mogu djelovati i falangistički na ulici, motivirani očuvanjem svojih izuzetnih materijalnih i statusnih privilegija, posve nalik Crkvi prema tom parametru. Sve to zajedno daje čvrst blok koji, s obzirom na sadašnje socijalne i geopolitičke prilike, nagovještava daljnje zaoštravanje u idućoj godini.

Tenkovi bez šofera

Hrvatski filozof Boris Buden, međutim, u onome što neki vide kao renesansu hrvatske ekstremne desnice, prepoznaje simptome terminalne krize jednog nacionalističkog projekta. Dok ostali komentiraju potencijal desničarskog nametanja kriterija „nacija ispred svega“, on je za DW već konstatirao da – „hrvatska nacija nema budućnost“, jer demografski izumire kroz raseljavanje i starenje. Mladi odlaze uslijed ekonomskih i drugih problema, a desnica slavi neku svoju bolju prošlost. Sadašnjost se po njemu može svesti na hrvatsku kupovinu desetaka njemačkih tenkova Leopard koji se ne mogu valjano upotrebiti ni u Ukrajini.

Buden stoga nije optimističan za narednu godinu ni dugoročno, pa iznosi projekciju dosegnute „točke bez povratka“. Hrvatska je za jedan taj hiperskupi tenk, dodaje on, mogla otvoriti 800 mjesta u dječjim vrtićima, a svakom novom bračnom paru uplatiti 50 tisuća eura poticaja. Namjesto toga, ljudi zbog nedostatka socijalnih beneficija bježe iz zemlje, a tenkovima ionako gotovo da neće imati tko upravljati, sve i ako budu upućeni na teren. Dok hrvatska desnica najavljuje nova udruživanja i koaliranja, ne čini se da će nasuprot njoj u 2026. godini stati kritična masa oponenata, ali još je moguće da se i to pokaže kao preuranjen dojam.